Archives November 2022

Žena koja je stvorila profesiju dizajnera enterijera – Lejdi Mendl

Znate li da je tek početkom 20. veka profesija dizajnera enterijera i zvanično stvorena?

Glavnu ulogu je u tome odigrala Elzi de Volf (prozvana Lejdi Mendl posle udaje za engleskog diplomatu Sir Charles Mendl-a) nakon objavljivanja knjige „The House in Good Taste“ (1913). Rođena 1859. u Njujorku kao Ella Anderson de Wolfe, pre nego što je ostala upamćena kao dizajner enterijera i autorka, bila je glumica.

Elzi je, navodno, od malih nogu bila veoma osetljiva na svoje okruženje. Zamislite smelost u to vreme kada je viktorijanski dekor vladao, nesmetano i moćno, da neko odluči da ga ukine, i zameni svetlijim, jednostavnijim stilom u prostoru koji „diše“?

Nije čudo što je New Yorker zvanično objavio da je profesija dizajnera enterijera kreirana zahvaljujući upravo ovoj nesvakidašnjoj ženi.

Ostala je upamćena kao osoba koja je smelo izmenila mračne prostorije sa teškim draperijama svojih bogatih klijenata u svetle, prijatne ambijente oslanjajući se na sveže boje i francuski nameštaj i detalje iz 18. veka.

U svojoj autobiografiji sebe naziva „a rebel in an ugly world.“ Veoma je zanimljivo kako neko ko se rodio i odrastao u jednom okruženju, dobije ideju da ga menja. Da promeni svet koji je do tada delovao nepromenjiv, ukorenjen i nezamenjiv. Od malih nogu je, jednostavno, bila takva. U knjizi prepričava događaj iz svog detinjstva nakon dolaska iz škole. Zatekla je sobu u kući redekorisanu od strane njenih roditelja – na zidove su postavili tapete Vilijema Morisa sa motivom sivog palminog lišća i mrljama jarkocrvene i zelene na pozadini tamne, preplanule boje. Mala Elzi se bacila na pod, lupajući nogama, i kroz plač neprestano ponavljajući „Tako je ružno! Tako je ružno!

Nakon prosečne glumačke karijere, definitivno je odlučila da se posveti karijeri dekoratera 1903, što je do tada bilo isključivo muško zanimanje. Sama je tvrdila da je „otvorila vrata i prozore Amerike, i pustila sunce unutra.“ Bila je isnpirisana ne samo osamnaestovekovnom Francuskom, već i engleskom umetnošću tog doba, književnošću, modom i pozorištem. Do 1913, njen ugled i slava su bili toliki da je tada dobila i svog najvećeg klijenta – Henrija Kleja Frika, jednog od najbogatijih ljudi u Americi toga vremena.

Lejdi Mendl je postigla to što je postigla zahvaljujući svom specifičnom karakteru i otvorenom duhu, i to ne samo po pitanju enterijera. Bila je slobodumna žena po mnogim pitanjima koja su i danas aktuelna.

Recimo, iako je bila udata, živela je sa Besi Marburi, pionirkom u svom poslu, baš kao što je to bila i Elzi. Besi je bila jedna od prvih ženskih pozorišnih agentica i među prvim ženskim producentkinjama na Brodveju. Pretpostavlja se da su bile i ljubavnice sve do Besine smrti 1933.

EPSON MFP image

Ne samo da je promovisala drugačiji stil u enterijeru, već se podjednako žustro zauzimala i za poseban način ishrane – poluvegetarijanski, gajeći svoje organsko povrće. Bavila se jutarnjim vežbanjem, ponajviše jogom – pisala je da su među njenim redovnim vežbama bile stoj na glavi i hod na rukama.

Ova fenomenalna žena je preminula 1950. godine u Versaju u Francuskoj.

The New York Times je još 1926. de Volfovu opisao kao „jednu od najpoznatijih žena njujorškog društvenog života“ a 1935. kao „istaknutu u pariškom društvu.“ Iste godine su je eksperti iz glavnog grada Francuske proglasili najbolje obučenom osobom na svetu, ističući da nosi ono što je najbolje odgovara, ne obazirući se na aktuelnu modu.

I am going to make everything around me beautiful. That will be my life.“ Elsie de Wolfe

(Image credits: Elsie de Wolfe – Wikipedia)

Kad velika Zuzana Halupova inspiriše, magija je neminovna – upoznajte Anu Durgalovu i njenu umetnost

Ima li lepšeg ukrasa za zid od slike koju kada pogledate u vama probudi sreću i radost? Iako su danas sve popularnije 3D tehnike i digital printovi u vidu velikih postera koji, priznajem, umeju da budu i odlično rešenje ako se uklope u čitav enterijer, verujem i dalje da je svaka slika, ručno rađena, kao živa. Slično poput ćilima u koju su tkalje utkale svoje misli, priče, verovanja i energiju.

Nemamo svi novca za Pikasa ili Rembranta, ali i zašto bismo imali za te slike koje stoje po muzejima i kupuju se najčešće od strane kolekcionara ili multimilijardera koji njima najčešćeće samo ukrašavaju dom. A ne uživaju istinski u njima.

Zemlja Srbija ima dovoljno talentovanih ljudi u svim sferama koji nam donose lokalne proizvode, od hrane, preko odeće i obuće, pa do umetničkih dela. Verujem da je dužnost svih nas da takve ljude podržimo kupujući od njih.

Verujući u njih i njihov mali biznis, dajemo im entuzijazam i elan za dalje. Finasijski podržavamo njih i njihovu porodicu, a ne dajemo novac tamo nekim amazonima, ibajevima, i sl. Većina ljudi od svojih ruku i živi. Neki bi voleli da žive od svog trenutnog hobija, ali to još nije realno. Biće, samo ako te ljude podržimo. A svi znamo nekoga iz svog okruženja ko je svoju strast pretvorio u pravi mali posao koji stvara magiju.

Danas sam odlučila da vam predstavim jednu damu koja je upravo svoj talenat i strast pretočila u hobi – slikanje. Kao što to najčešće biva, kako samo život ume to tako da namesti, Ana se susrela sa slikarstvom sasvim slučajno i spontano, nakon što je upoznala veliku Zuzanu Halupovu, slikarku naivne umetnosti. Iako se Ana nije priklonila naivi, njena prvobitna dela – oslikavanje keramike i stakla, sa motivima cveća, imaju tu iskrenost i lepotu koju nose svi veliki umetnici kada se predaju svom radu i zaborave na vreme.

Ana Durgalova, Slovakinja iz Padine (opština Kovačica), školovala se u istom mestu – centru naivnog slikarstva. Kako kaže za sebe, umetnost i slikarstvo su njen celoživotni hobi, od kojeg baš i ne može da se živi, ali ona od njega ne odustaje.

Ana, pored slika, radi i abažure za lampe, oslikava klupice, poslužavnike… Svi ovi predmeti u vašem domu, nakon njenog rada, ožive prostor, daju mu toplinu i nežnost. Ali najvažnije je da Anine slike mogu da se nađu u enterijerima različitih stilova – od modernizma, minimalizma, boho stila, retromoda, japandija, itd.

Više o njenim radovima možete saznati na njenoj Fejsbuk stranici Ana Durgalova – Art: https://www.facebook.com/profile.php?id=100010050483097

Malo smo porazgovarali sa Anom po pitanju njene umetnosti, i evo šta ona kaže:

Od kada se bavite slikarstvom?

Jako davno, posao osiguranja me je odveo kod velike Zuzane Halupove,najveće slikarke naive. Vreme provedeno sa njom je pokazalo da mi se dopada slikanje i žao mi je što nisam počela da slikam naivu, već sam počela da oslikavam tanjire – keramiku i staklo. Slikala sam najviše cveće.

Koja je vaša omiljena tema i format?

Uvek omiljena tema – cveće, a u zadnje vreme otkrivam koliko mi se dopada apstrakcija.

Koje tehnike koristite?

Slikam akrilom na platnu ali koristim i tehniku pouring – izlivanja akrila.

Da li ste profesionalni slikar?

Ne, samouki slikar.

Je li slikarstvo posao ili hobi?

Hobi.

Može li od slikanja da se živi u Srbiji?

Teško, slikanje može predstavljati samo hobi i zadovoljstvo, a ako se nešto i proda to je plus.

Kako ljudi reaguju na vaše slike?

Do sada nisam pročitala negativnu kritiku ili su neki bili  osećajni i nisu napisali ništa negativno.

Ko/šta su vam uzori za vaše slike?

Nemam uzore.

Da li mislite da su slike danas prevaziđene, s obzirom na razvoj digitalnih tehnologija i digitalnih postera velikih formata?

Slike predstavljaju lepotu, osećanje, zadovoljstvo za onog ko slika i ko ih gleda u svom domu. O razvoju tehnologija ja ne razmišljam kao suparniku ove umetnosti.

Šta mislite o tapetama?

Samo dopuna na nekom zidu.

Ima li neka prostorija u domu za koju mislite da nije pogodna slika? Naime, neko voli sliku da vidi i u kupatilu…

Videla sam sličice malih formata u toaletu i mogu reći da sasvim lepo izgledaju.

Koji je vaš savet za biranje slika? Da li da ih ljudi biraju u skladu sa stilom u enterijeru ili u skladu sa svojom estetikom? Ili je, pak, najbolje naći ravnotežu između jednog i drugog?

Moje mišljenje je da bi trebalo da se prati stil u enterijeru, jer će doći do nesklada u celokupnoj slici doma, a zatim i boja i dimenzija slike.

Kog formata je bila vaša najveća slika, a kog najmanja?
Najveća 100x70cm, najmanja 30x20cm.

Imate li omiljene boje?
Do sada bordo, zlatna a sada sve više nežne nijanse i volim belu – za koju kažu da i nije boja ali...

Šta mislite o danas popularnom trendu, barem se meni tako čini, da ljudi vole da zatrpavaju zidove slikama različitih formata i žanrova, pravdajući se da sitnice i detalji čine prostor toplijim? Da budem jasnija, imate li utisak da se često dešava da ljudi imaju strah od beline zidova, tj. strah od praznog prostora?

„Manje je više“, belina predstavlja otvoreni prostor. I zato bi trebalo pažljivo prekrivati zidove -moje mišljenje.

Imate li uzore u domaćim ili stranim slikarima?

Nemam, pošto slikam razne motive i tehnike.

Da li ste, zapravo, „sirovina“ u duši? Ili: zašto vam je estetika industrijskog stila tako privlačna?

Iako industrijski stil ima svoju istoriju još od Prve industrijske revolucije (60-ih godina osamnaestog veka), nekako je sredinom prošlog veka postao naglo popularan, prvenstveno u Engleskoj i SAD (Njujork).

Razlog?

Manjak stambenog prostora u gradskim sredinama. Zato su napuštene fabrike i skladišta pretvorene u životne prostore. Štaviše, arhitekte i vlasnici su izmenili industrijske zgrade dodajući arhitektonske, moderne i stilizovane detalje.

Šta je urbani industrijski stil?

Njujork je sredinom dvadesetog veka bio centar boemskih umetnika, koji su voleli da borave u jedinstvenom otvorenom prostoru gde su mešali privatni i profesionalni život. Recimo, Endi Vorholova Fabrika (studio) je u stvari bila napuštena fabrika na Menhetnu, koja je bila mesto za okupljanje umetnika tokom trajanja Pop Arta.

Danas, inspiracija su i dalje industrijske strukture, uz upotrebu metala, golih cigli i neobrađenog drveta. Koristi se kombinacija starog i novog nameštaja, koža je česta na nameštaju za sedenje. Idealno je ako je već korišćena i pohabana, jer asocira na vintage stil. Takođe, ovde ćete naći čelik, staro gvožđe, vidljive instalacije, bakar, nikl, itd.

Samim tim i osvetljenje je u skladu sa ostatkom stila – koriste se industrijske, retro lampe. Recimo, najpopularnije su stilizovane viseće Edisonove lampe, izumljene još 1879.

Kolorit je neutralan. Koriste se crna, siva, bela sa povremenim akcentima tamnijih tonova. Toplije boje su poželjne, jer stvaraju „pozivajuću“ atmosferu, kao npr. braon ili boja senfa.

Podovi su najčešće drveni (ali mogu biti i betonski i od vinila), i oni daju dozu topline, dok metal u detaljima i ostatku nameštaja pruža modernost i eleganciju. Neretko se koriste i drvene palete za nameštaj.

Kako na pravi način primeniti industrijski stil u domu?

 Vizuelno, ovaj stil deluje opušteno, ali i nekako „na ivici“ u isto vreme. Zato njemu treba prilaziti oprezno. Ovde funkcija ima primat u odnosu na formu, i otkriva sve ono što bi normalno bilo sakriveno.

Ako volite ovaj stil a niste baš najsigurniji kako ga pretočiti u realnost, krenite od pretpostavke da je u pitanju stil koji otkriva dušu prostorije ili čitavog objekta. Poenta je postići sirov stil, na ivici, koji deluje nedovršeno, a opet koherentno i jedinstveno. Praktičnost i raznovrsnost su glavni principi koji daju industrijskim enterijerima nepogrešivi šmek.

Takođe, grede su vrlo česte u industrijskim prostorima. Upravo one daju taj fabričko-skladišni utisak. Ako želite više istorijski ugođaj, ostavite drvo neobrađeno. Ali ako želite nešto malo uglađenije, restaurišite drvo ili ga ofarbajte u neku življu boju zarad modernijeg izgleda.

Šta „inudstrijski“ danas podrazumeva?

Današnji industrijski stil je gostoljubiv, topao, lep i izražajan, fini balans teksture i materijala. Kako se promenio da bi odgovarao modernom dobu i zašto?

Industrijski stil je evoluirao vremenom zahvaljujući svojoj fleksibilnosti da se dobro miksuje sa drugim stilovima. Danas se često kombinuju industrijski elementi sa skandinavskim enterijerima. Ova dva stila se lepo nadopunjuju jer oba imaju zajedničko nekoliko stvari: neutralnu paletu, spajanje različitih tekstura i funkcionalnost. Takođe, japandi je dobar par sa industrijskim stilom, jer sirovi materijali poput mesinga utiču na stvaranje umirujuće atmosfere po kojoj je japandi i poznat.

Tako se danas ovaj nekada „sirovi“ stil često „umekšava“ dodavanjem mekanih komada nameštaja i tepiha, jastučića i umetničkih dela. Najupečatljiviji dizajnerski element koji može dodati mekoću i toplinu u industrijski enterijer jeste osvetljenje.

Da biste postigli toplu, ugodnu sobu, menjajte vrste osvetljenja kako biste stvorili male svetlosne delove. Najvažniji su prekidači sa mogućnošću doziranja, tj, pojačavanja i prigušivanja svetla (dimmer switch) – oni određuju ton i trenutno menjaju atmosferu prostorije.

Da li vi imate neke elemente industrijskog stila u svom domu? 😊

(Image credits: Pinterest)