Kada se život preokrene i ostanete sami u prostoru koji više ne priča vašu priču – gde počinje promena? U ovom case study-ju delim jedno posebno putovanje sa Brankom – ženom koja je želela da ponovo pronađe svoj mir, svetlost i sebe. I kako je jedan mali ugao – ćošak koji nije volela – postao njen svetli kutak slobode.
Početna tačka – kako je bilo
Branka se nedavno razvela. Stan je ostao isti – ali je ona u njemu bila potpuno nova osoba. Deca nisu s njom, tišina je bila glasna, a prostor – zagušen nasleđem koje nije osećala svojim. Nije znala odakle da krene, osim što je znala da želi svetlo, tišinu, mesto gde će biti – ona.
Imala je jedno ćoše u spavaćoj sobi gde je obično sedela i čitala, pošto su knjige njena strast. Ili je radila neki ručni rad – heklala, vezla, štrikala. Ali mi je tek pred kraj prvog razgovora da nikada nije volela te ručne radove. Kada sam je pitala pa zašto ste ih onda praktikovali, odgovor je bio tako bolan, a u isto vreme i tako očekivan u današnje vreme: “Zbog drugih. Konkretno, moje svekrve, koja me je naučila da to sve radim. I onda, dok nas je posećivala, uvek je očekivala da vidi neki novi rad. To je doživljavala kao konkretnu realizaciju njenog uloženog truda i ljubavi u učenje mene. Jednostavno, terala sam sebe da to radim kako nju ne bih izneverila. I nastavila sam to da radim i nakon razvoda, iako se sada više i ne viđamo i ne čujemo kao pre. Ali negde jer sam osetila kao da sam krivac za razvod. Kao da sam i nju povredila nakon što nisam više supruga njenog sina. Znam, kada to sve izgovorim naglas, shvatam koliko je, zapravo, glupo...”
I tako, mali prozor, debela tamna zavesa, mrak i preko dana. Glomazna, plava fotelja. Persijski tepih, stari i lep, ali nije bio na njenoj frekvenciji – prosto joj nije prijao. A i njega je dobila od svekrve. Nekako, cela atmosfera je bila teška. Kao da ne može da se diše kada se zakorači u taj prostor. Sama mi je pričala da se osećala kao nepozvani gost u svom dom. U svom ćošku.
Vizija – šta je želela
Branka nije želela luksuz. Želela je da sedne i diše. Da čita, da vežba, da gleda kroz prozor, da ne misli šta bi “neko drugi” rekao. Želela je da ima svoj kutak, onaj koji ne mora nikome da se pravda. I tako smo krenule – iz ćoška.
Proces – šta smo radile?
Promene su se ticale fizičkog prostora, ali i emocionalne strane.
Prozor: proširen i dopunjen – prostor je progledao
Fotelja: nova, svetla, mekana – telo se opustilo
Zidna polica s knjigama – ona kao hram njenog hobija i lične tišine
Biljka, zavesa, prirodni materijali – prostor koji podržava
Retro radio, jastuče, podna lampa, joga prostirka – prostor koji inspiriše
Difuzer, čaj, kolač – prostor koji neguje
“Kao da sam prvi put ušla u svoj život.” To je bila prva rečenica kada je Branka videla predloge i “osetila” svoj prostor. Pvezala se sa njim.
Zaključak – šira slika i poziv na razmišljanje
Promena prostora je često mnogo više od boja i nameštaja. Nekada je to unutrašnji poziv na povratak sebi. Brankin kutak nije samo nov – on je živ. Diše s njom. A možda i vi imate neki ćošak koji čeka da vas ponovo zagrli?
Ako se i vi pitate gde da počnete – nekada je dovoljno da se zapitate: “Šta JA volim? Šta mi prija? Gde se osećam kao kod kuće?” Jer vaš dom treba da vas prepozna.
Leave a Reply